Meteori
Na zvjezdanom nebu često možemo opaziti “zvijezdu padalicu”. Radi se o sićušnom nebeskom tijelu koje ulijeće u atmosferu Zemlje gdje izgara. Opažana pojava se naziva meteor (riječ meteor dolazi od grčke riječi meteoros što znači “pojava u zraku”), dok se naziv meteorid koristi za tijelo koje ulazi u atmosferu Zemlje i izaziva svjetlosnu pojavu. Padne li meteorid na Zemlju tada obično dobiva ime meteorit. Meteoridi su brojnija tijela Sunčeva sustava. Malih su dimenzija promjera su od 10-6 m do nekoliko metara. Meteoridi u atmosferi Zemlje dostižu brzine od 12 do 72 km/s. Meteori koje viđamo navečer dostižu Zemlju i u njenu atmosferu ulaze znatno manjim brzinama i u manjem broju, nego jutarnji meteori, što je posljedica rotacije i revolucije Zemlje pa je stoga, općenito, više meteora vidljivo u jutarnjim satima. Premda je većina meteorida male mase(najmanji su tzv. mikrometeoridi, koji su veličine zrnca pijeska, promjera do10-4 cm), ova tijela imaju, uslijed svoje velike brzine, značajnu kinetičku energiju. Naglim usporavanjem meteorida u Zemljinoj atmosferi, kinetička energija prelazi u toplinsku (zagrijavanje meteorida, uslijed čega on može i potpuno izgorjeti) i svjetlosnu (uslijed velike brzine meteorida u prostoru ispred njega zrak se zgušnjava i grije do temperature od nekoliko tisuća stupnjeva, što dovodi do ionizacije. Rekombinacijom, u kojoj ionizirani atom prihvaća izgubljeni elektron, a također i prelaskom pobuđenih atoma u niže energetsko stanje, nastaje svjetlost). Proces je energetski vrlo izdašan; usporavanje meteorida u Zemljinoj atmosferi i pretvorba kinetičke energije u toplinsku, odvijaju se vrlo brzo pa se nastala svjetlost može opažati iz velikih udaljenosti (većina meteorida sagorijeva u visinama od 80 do 100km). Uslijed ionizacije okolnog plina, meteore je moguće i detektirati radarski (radiovalovima). Najčešće opažani meteori imaju trajanje do nekoliko sekundi. Tipični sjajniji meteori imaju sjaj usporediv sa sjajnijim zvijezdama, a duljina im je obično više desetaka stupnjeva. Posebno su impresivne pojave vrlo sjajnih meteora, koji se nazivaju bolidi. Prividnog su sjaja većeg od 4m, a sjaj može dostići vrijednost i do 20m. Dakle, mogu biti sjajniji od punog Mjeseca pa se ponekad opaze i danju. Kako se radi o većim tijelima, ona obično ne uspiju potpuno sagorjeti u atmosferi pa padnu na Zemlju. Stoga je opažanjem bolida moguće odrediti mjesto njegova eventualnog pada. Mikrometeoridi, zbog svojih malih dimenzija, ne “sagorijevaju” u atmosferi, nego se uspore i talože na Zemlju poput prašine.
U jutarnjim se satima može opažati više meteora nego u večernjim satima. Razlog je Zemljino gibanje. Naime, “večernji” meteoridi trebaju prestići brzinu Zemljine revolucije i rotacije. Tako oni ulaze u Zemljinu atmosferu u manjem broju i gibaju se u atmosferi u prosjeku sporije nego jutarnji meteori.
Ovisno o tipu tla meteorit može, udari li u tvrdu stijenu, napraviti krater i ispariti, dok u slučaju mekšeg tla (sloj zemlje) dolazi do ukapanja meteorita (manji meteoriti pri tome se mogu ukopati nekoliko metara, a da na površini ostave jedva primjetnu rupu). Veći meteoriti stvaraju kratere poput onih na Mjesecu. Jedan od najpoznatijih zemaljskih kratera meteoritskog porijekla je Barringerov krater u Arizoni (Diablov kanjon). Promjera je 1300m i dubine 173m, a rubovi se izdižu 40 50m iznad platoa. Geološka ispitivanja su pokazala da je nastao padom meteorita od 2 milijuna tona i to prije 25 000 godina (kinetička energija ovog posljednjeg velikog meteorida odgovarala je energiji 30 megatonske hidrogenske bombe!). Pretpostavlja se da je Zemlja tijekom svog razvitka (a posebno u svojoj ranijoj povijesti) doživjela brojne udare meteoridnih i planetoidnih tijela. Udarima masivnijih tijela Zemlja je bila izložena u svojoj veoma ranoj povijesti, prije nekih četiri milijarde godina. U tim procesima najvjerojatnije su nastali “udarni bazeni” ispunjeni lavom, a koje su kasnije prekrili oceani. Geološka aktivnost prekrila je kratere i karakteristične reljefne oblike koje su udari meteorida ostavili na Zemljinoj površini. Stoga je danas teško prepoznati i otkriti mjesta pada velikih meteorita. Veliki krater promjera 100km nalazi se nedaleko od jugoistočnog dijela poluotoka Tajmir (u Sibiru). U Njemačkoj, pokraj grada Nördlingena otkriven je krater promjera 24km. U razotkrivanju karakterističnih udarnih reljefa pomažu satelitski snimci Zemljine površine. Poznat je satelitski snimak (iz Landsat satelita) jezera kružnog oblika koje obilježava obrise Manicuagan kratera u Kanadi nastalog udarom meteorita pred 210milijuna godina. Promjer kratera je oko 60 kilometara. Najpoznatiji recentni slučaj svakako je “Sibirski meteorit”, koji je 30. lipnja 1908. godine u silovitom udaru potpuno uništio tajgu u polumjeru od 80km. Ostaci “Sibirskog meteorita” još nisu pronađeni, tako da je ovaj događaj još uvijek tajna i izazov brojnim istraživačima. Udari većih meteorita ili čak planetoida u naš planet mogući su i danas. Spomenimo npr. da je planetoid Hermes 1937. godine prošao na svega 600000km od našeg planeta. Godine 1989. pored Zemlje na udaljenosti od 800000km prošao je kamen promjera 1km i mase milijardu tona. primijećen je tek dan nakon što je projurio pored Zemlje brzinom od 21km/s. Najveći sačuvani meteorit je “Hoba West” u Namibiji (ima masu 50 tona). U New Yorku se čuva meteorit mase 34 tone koji je pronađen na Greenlandu. Meteoridi na Zemlju padaju svakodnevno. Većina ih je male mase, no ipak Zemlja dnevno dobije na masi 1000 do 10000 tona. Premda ova brojka izgleda ogromna, uspoređena s masom Zemlje, ona je gotovo zanemariva (za milijun godina masa Zemlje se na ovaj način poveća za svega 0,00000004%). Premda su padovi većih meteorida na površinu Zemlje relativno rijetki, bilo je nekoliko slučajeva da meteorit pogodi čovjeka. Tako je 16. veljače 1827. godine u Mhow u (Indija) meteorit pogodio jednog muškarca, a 30. studenog 1954. godine meteorit je u Sylacaugi (Alabama) ranio jednu ženu dok je spavala u krevetu. Svake godine u prosjeku desetak kuća je oštećeno udarom meteorita prosječne mase od 1kg, a zabilježeni su slučajevi udara meteorita u životinje, automobile pa čak i u poštanski sandučić (10. prosinca 1984, Claxton, Georgia)!
Za nas je zanimljiv slučaj meteorita poznatog kao Zagrebačko željezo, koji je 26. svibnja 1751. godine pao kod mjesta Hraščine u Hrvatskom Zagorju. Meteorit se zabio u zemlju i izvađena su dva metalna komada, jedan mase oko 40kg, a drugi mase oko 9kg. Čuvaju se u bečkom Prirodoslovnom muzeju. Polirana pločica od tog meteorita (mase svega 0,56g) nalazi se i u zagrebačkom Prirodoslovnom muzeju. Tadašnji ravnatelj tvornice porculana u Beču A. Widmannstätten ispitao je Zagrebačko željezo (ili tzv. Hraščinski meteorit) na način da je izbrusio i polirao jednu pločicu meteorita i podvrgao je visokoj temperaturi. Tada su nastale pravilne šare (tzv. Widmannstättenove linije) koje i danas predstavljaju jedan od načina dokazivanja meteoritskog porijekla željeznih meteorita. Prema porijeklu meteoridi se općenito mogu svrstati u dvije skupine. Prvu čine oni nastali raspadom kometa. Sastoje se od sitnih čestica i leda pa ne mogu stići do površine Zemlje “ispare” u atmosferi. Druga skupina je asteroidnog porijekla. Kompaktniji su i mogu biti većih dimenzija. Meteoriti se mogu razvrstati i prema strukturi i sastavu, a također i prema starosti (koja se određuje radioaktivnim metodama). Premda u strukturu meteorita nećemo detaljnije ulaziti, važno je naglasiti da su meteoriti jedina svemirska tijela (uz kamenje doneseno s Mjeseca) koja se neposredno analiziraju na Zemlji. Istraživanje njihove strukture izuzetno je značajno za postavljanje kozmoloških modela Sunčeva sustava.
Promatranje meteora posebno je zanimljivo za astronome amatere. Opažanja se obavljaju obično vizualno prostim okom, a ponekad se, radi promatranja slabo sjajnih meteora, može koristiti i teleskop (većeg vidnog polja). Fotografskim tehnikama, pri čemu se ispred objektiva aparata postavlja rotirajući zatvarač poznate kutne brzine, moguće je mjeriti brzine meteora. Obavljaju li se istovremeno opažanja iz dvaju mjesta (udaljenih od 50 do 100 km), moguće je odrediti i visine meteora. Upotrebom optičke prizme snimaju se i spektri sjajnijih meteora, na temelju čega zaključujemo o mehanizmu zračenja svjetlosti. Posebno su korisna radarska promatranja meteora. U posljednje vrijeme, zastupljenost meteorida u okolini Zemlje istražuje se i pomoću letjelica. Iz poznate zastupljenosti moguće je izračunati vjerojatnost staza letjelice s meteoridom. Tako je npr., prema jednom računu, vjerojatnost staza sonde Apolla za desetodnevnog putovanja sa meteoridom jednaka jedinici, za slučaj kada je masa meteorida 0,01 mg; trag od udara na aluminijskoj oplati bio bi dubok pola milimetra.
Meteoridi potoka, koji se gibaju uzajamno paralelno, za opažača na Zemlji prividno izlaze iz jedne točke neba (radijanta).
Kod amaterskih opažanja sustavno se istražuju meteorski potoci. Oni su vezani uz raspad kometa. Naime, pri raspadu kometa prvo se formira meteoridski oblak, koji se sastoji od zgusnutih čestica koje zauzimaju mjesto gdje se nalazila ili još uvijek nalazi glava kometa. Kada Zemlja, u svom gibanju oko Sunca, uđe u takav oblak opaža se pojava meteorskog pljuska. Vremenom se meteoridski oblak raspršuje po stazi kometa, zauzimajući prostor debeo oko milijun kilometara (meteoridsko vlakno ). Prolaz Zemlje kroz meteoridsko vlakno traje manje od jednog dana. Uslijed gravitacijskih utjecaja planeta i Sunčeva zračenja, meteoridsko vlakno se povećava, stvarajući meteoridski potok. Prolaz Zemlje kroz meteoridski potok traje nekoliko dana.
NAJAKTIVNIJI METEORSKI POTOCI
| Ime potoka | koordinate radijanta | datum maksimuma | satna frekvencija | |
| a(o) | d(o) | |||
| QUADRANTIDI | 232 | 50 | 3.I | 35 |
| LYRIDI | 272 | 34 | 22.IV | 12 |
| ETA AQUARIDI | 336 | 1 | 5.V | 15 |
| DELTA AQUARIDI | 339 | 16 | 28.VII | 20 |
| PERSEIDI | 46 | 58 | 12.VIII | 50 |
| ORIONIDI | 95 | 15 | 22.X | 25 |
| S TAURIDI | 53 | 14 | 6.XI | 15 |
| N TAURIDI | 57 | 22 | 10.XI | 5 |
| LEONIDI | 153 | 22 | 17.XI | 12 |
| GEMINIDI | 113 | 33 | 13.XII | 60 |
| URSIDI | 217 | 76 | 22.XII | 5 |
Za amaterska opažanja upravo su interesantni meteoridski potoci, čije staze Zemlja svake godine siječe u isto vrijeme, pa se unaprijed zna vrijeme za njihovo opažanje. Uslijed perspektive, meteori potoka prividno izlaze iz jedne točke nebeske sfere (naime, meteoridi pripadaju jednoj skupini i gibaju se paralelno), koja se naziva radijant (sl.3.20). Meteor, koji se giba prema opažaču, naziva se stacionarni i izgleda poput zvijezde koja je na trenutak zasjala. Ime potoka i roja vezano je uz zviježđe gdje se nalazi radijant. Za razliku od meteorida, koji se gibaju u skupinama, postoje “usamljeni” meteori koji se nazivaju sporadični (pri opažanju meteorskih potoka njih ćemo razlikovati po tome što općenito prividno ne izlaze iz radijanta). U priloženoj tablici dan je popis poznatijih potoka s njihovim osnovnim karakteristikama.
