Vrste pomrčina
Priredili: dr.sc. Dragan Roša i Damir Hržina, dipl.ing.
Mnogi su događaji kroz povijest vezani uz pomrčine, kako Sunčeve, tako i Mjesečeve. Uz pomoć zapisa koji opisuju povijesne događaje koji su se zbili u vrijeme pomrčine, moguće je točno odrediti kada su se oni odigrali. To nam omogućuju precizni astronomski proračuni nastupanja pomrčina. U davna vremena ljudi nisu znali zašto Sunce ponekad usred dana “nestaje” i zašto Mjesec za uštapa zna pocrveniti, pa su tim fenomenima pridavali mistično značenje. Razvojem znanosti utvrđeno je da pomrčine uzrokuju međusobni položaji Sunca, Mjeseca i Zemlje i danas je moguće predvidjeti njihova pojavljivanja s točnošću od djelića sekunde.
Osobitost gibanja sustava Sunce – Zemlja – Mjesec je u tome što staze kruženja Sunce – Zemlja i Zemlja – Mjesec ne leže u istoj ravnini, pa se stoga za svakog mlađaka i uštapa ova tijela neće naći na istom pravcu. Da bi bili poravnati Mjesec mora biti i u blizini čvora svoje staze, tj. u sjecištu njegove staze oko Zemlje s ravninom u kojoj Zemlja obilazi Sunce. Ovi uvjeti se poklope samo 2 do 7 puta u jednoj godini što je ujedno i ukupan godišnji broj mogućih pomrčina. Dogode li se samo dvije pomrčine u jednoj godini onda su obje pomrčine Sunca, a ako ih ima sedam onda su dvije ili tri Mjesečeve i pet odnosno četiri Sunčeve.
Pomrčine Mjeseca mogu se zbiti samo za uštapa jer jedino tada Zemljina sjena može pasti na Mjesečevu površinu. Razlikujemo tri vrste pomrčine Mjeseca: potpune, djelomične i u polusjeni. Kod djelomičnih pomrčina, sjena prekrije samo dio Mjeseca, a ako u nju uđe cijeli Mjesec imamo potpunu. Pomrčine u polusjeni su specifične po tome što ih golim okom u pravilu nije moguće zapaziti. Mjesečevo crvenilo koje opažamo tijekom pomrčine Mjeseca dolazi sa Zemlje. Kako Zemljina atmosfera djeluje kao filtar za Sunčeve zrake one se u njoj raspršuju i lome. Zrake veće valne duljine (crvene) prođu kroz atmosferu, lome se i obasjavaju Mjesec koji se zato zacrveni.
Kada Mjesec u gibanju oko Zemlje dođe u blizinu čvora svoje staze i ujedno je u fazi mlađaka, njegova sjena će pasti u Zemljinu blizinu ili na nju. Ako sjena promaši Zemlju i samo ju zahvati polusjena, zbit će se djelomična pomrčina Sunca. Kako je polumjer Mjesečeve polusjene manji od Zemljinog polumjera, takva pomrčina nikada neće biti vidljiva sa Zemljinog ekvatora.
U slučaju da Mjesečeva sjena dotakne Zemljinu površinu, govorimo o potpunoj ili totalnoj pomrčini Sunca. Mjesec i Sunce, gledano sa Zemlje, izgledaju približno jednako veliki, pa faza totaliteta nikada ne traje dugo, najviše do oko 7 minuta. Mjesec se na svom putu oko Zemlje giba po relativno izduženoj stazi tako da razlika između najveće i najmanje udaljenosti Mjeseca od Zemlje iznosi preko 10%. Stoga Mjesec osjetno mijenja i svoju prividnu veličinu. Ako se Mjesec u slučaju pomrčine Sunca nađe u blizini apogeja, biti će prividno manji od Sunca te ćemo sa Zemlje opažati prstenastu pomrčinu. Također je moguće da pomrčina Sunca bude kombinacija prstenaste i totalne. To će se zbiti u slučaju kada je Mjesec na takvoj udaljenosti od Zemlje da zbog Zemljine zakrivljenosti Mjesečeva sjena u području oko maksimuma pomrčine ipak padne na Zemljinu površinu, te pomrčina pređe iz prstenaste u totalnu. Takve pomrčine nazivamo prstenasto-totalne. Prstenaste i totalne pomrčine spadaju u skupinu centralnih pomrčina jer se Sunce, Mjesec i Zemlja tada nalaze na pravcu, a do razlike dolazi samo zbog trenutnih međusobnih prividnih veličina Sunca i Mjeseca.
Iako su pomrčine Mjeseca rjeđi događaj od Sunčevih, češće se mogu vidjeti. Razlog je jednostavan. Mjesečeve pomrčine se teoretski mogu istovremeno opažati s polovice Zemljine kugle, a tijekom faze totaliteta, koja traje duže nego kod Sunčevih pomrčina, Zemlja se još dodatno zakrene. Stoga takvu pomrčinu možemo opažati s više od 50% Zemljine površine. Naprotiv, pogledamo li kartu koja prikazuje prolazak Mjesečeve sjene preko površine Zemlje za jedne uobičajene pomrčine Sunca, uvidjeti ćemo da ona prekriva usko, do dvjestotinjak kilometara široko i petnaestak tisuća kilometara dugo područje što je manje od 0,5% Zemljine površine. Istovremeno, djelomičnu fazu možemo opažati tek s otprilike 25% površine Zemlje.
