Položajna i efemeridna astronomija
Iz općenite definicije astronomije kao znanosti o svemiru proizlazi da je astronomija multidisciplinarna znanost, čija se istraživanja izravno ili neizravno prožimlju s istraživanjima u drugim prirodnim i tehničkim znanostima. Astronomija nerijetko daje svoj prilog istraživanjima drugih znanstvenih područja, ali dakako i druga znanstvena područja imaju udjela u astronomskim istraživanjima.
Ponajprije astronomiju dijelimo na klasičnu i modernu astronomiju.
Sferna i praktična astronomija, nebeska mehanika, teorijska i efemeridna astronomija pripadaju klasičnoj astronomiji. Ustroj i razvoj zvijezda, kozmogonija, kozmologija, neka su od specijalnih područja astrofizike i ubrajaju se u modernu astronomiju.
Prema postupcima (metodama) i tehnikama istraživanja modernu astronomiju dijelimo na: optičku astronomiju, spektroskopiju, fotometriju, radioastronomiju, rendgensku, gama, neutrinsku astronomiju. Prema objektima proučavanja astronomiju dijelimo na: planetologiju, fiziku Sunca, zvijezda, zvjezdanih skupova, galaktika, itd.
Matematička rješenja za određivanje prividnih položaja nebeskih tijela na nebeskom svodu (sferi) i pojave koje uzrokuju promjenu tih položaja izučava sferna astronomija. Metodama određivanja prividnih koordinata nebeskih tijela iz podataka opažanja (mjerenja) bavi se praktična astronomija. Te dvije grane klasične astronomije nazivamo položajnom astronomijom ili astrometrijom.
Zadaća je teorijske astronomije određivanje matematičkih modela putanja (orbita) nebeskih tijela na temelju opažanja tih tijela i zakona nebeske mehanike. Određivanje (računanje) prividnih položaja nebeskih tijela za bilo koji trenutak, prema principima sferne i teorijske astronomije i mjerenjima praktične astronomije, zadatak je efemeridne astronomije.
